Antiretroviralna terapija, koja je u Srbiji besplatna i dostupna, promenila je lice HIV-a. Nekada završno poglavlje romana danas postaje priča u kojoj je moguće živeti, voleti i planirati budućnost. HIV više nije smrtna presuda, već hronični saputnik kroz život. Međutim, dug životni vek nije garant kvalitetnog i ispunjenog života pa se sve više pažnje usmerava na pitanja vezana za mentalno zdravlje. U skladu sa tim, u globalne ciljeve UNAIDS-a pored klasičnih medicinskih brojki – 95% onih koji znaju svoj status, 95% na terapiji, 95% sa nemerljivim virusom – dodata je i četvrta stavka, da 95% osoba koje su u tretmanu žive i dobar život
Pitanje mentalnog zdravlja je naročito važno zbog dodatnog psihološkog opterećenja koje nosi život sa HIV-om. Ovde se ne govori samo o teretu koji podrazumeva svaka hronična bolest, već i o stigmi koja se danas smatra ključnom barijerom za sprečavanje širenja infekcije. Bez obzira na napredak medicine, društvo nije daleko odmaklo u načinu na koji tretira osobe koje žive sa HIV-om, a primere diskriminatornih praksi nažalost srećemo čak i u zdravstvenom sistemu.
Mentalno zdravlje nije važno samo zbog kvaliteta života pacijenata, već je povezano i sa redovnim uzimanjem lekova. Psihološki faktori tako postaju barijera da medicina ostvari svoj pun potencijal. Redovno uzimanje lekova je od krucijalnog značaja ne samo za zdravlje pacijenta nego i za javno zdravlje jer se na taj način sprečava prenos infekcije. Bez obzira na to što se radi o naučno utvrđenoj činjenici, veliki broj ljudi i dalje bude iznenađen kada čuje da se redovnim uzimanjem antiretroviralne terapije postiže nemerljiv nivo virusa u krvi što onemogućava dalji prenos infekcije.
Srbija je kroz Strategiju za prevenciju i kontrolu HIV infekcije i AIDS-a (2018–2025) prepoznala značaj stručne psihološke podrške. Jedna od mera jasno kaže: infektivne klinike treba da budu mesta gde se, pored lekova, pruža i stručna psihološka pomoć. Ipak, nijedna od četiri klinike u Srbiji i dalje nema psihologa kao stalnog člana tima.
Kako bi se skrenula pažnja na ovo pitanje, organizacija Potent je u okviru programa podrške javnom zagovaranja Pokret Polet sprovela istraživanje o mentalnom zdravlju i potrebi za psiholozima u infektivnim klinkama. Pokret Polet finansira Evropska unija, a sprovodi Trag fondacija u partnerstvu sa Centom za socijalnu politiku i u saradnji sa Koalicijom za razvoj solidarne ekonomije – KoRSE. Izneti stavovi nipošto ne odražavaju zvanične stavove Evropske unije.
U istraživanju je učestvovalo 310 osoba koje žive sa HIV-om u Srbiji. Detaljni rezultati istraživanja su dostupni na linku. Brojevi pričaju priču koju je teško ignorisati: svaka četvrta osoba nosi teret simptoma depresije, 15% se suočava sa značajnim simptomima anksioznosti, a svaka peta je u poslednjih mesec dana razmišljala o samoubistvu.
Utvrđeno je da postoji dubok jaz između potrebe za stručnom psihološkom podrškom i zadovoljenja ove potreba jer u ovom trenutku samo jedna od četiri osobe kojima je potrebna psihološka podrška nju i dobije. Glavne barijere pristupu podršci su stid povezan sa otkrivanjem HIV statusa, cena psiholoških usluga i nedostatak poverenja u stručnjake.
Razlozi za traženje podrške su najčešće povezani sa teškoćama da se sa drugim ljudima komunicira o HIV-u. Lako je naći se u ambivalentnoj poziciji – reći bliskoj osobi kako bi se podrška dobila i rizikovati osudu i odbijanje, ili se u strahu od odbacivanja izolovati i čuvati teške emocije u sebi. Strah nije iracionalan jer je 1 od 5 osoba izgubila prijatelje nakon što je sa njima podelila svoj status. Tišina je često nametnuta strategija preživljavanja za osobe koje žive sa HIV-om. Na ovaj način se izbegavaju konkretne negativne posledice stigme – osuda drugih, gubitak podrške, diskriminacija… Tišina vremenom može postati težak oklop koji štiti od spoljašnjeg sveta, ali iznutra pritiska i guši. Česti razlozi zbog kojih bi se tražila podrška su i emocionalna uznemirenost nakon saznanja HIV statusa i stres oko drugih zdravstvenih problema. Svaka druga bolest ili simptom lako može da intenzivira strah od smrtnosti – javlja se pitanje da li je ovo posledica HIV-a? Da li za mene važe drugačija pravila budući da imam HIV.
Stigma je i dalje prisutna i jaka – 2 od 3 osobe smatraju da se ljudi sa HIV-om tretiraju kao neadekvatni za društvo i da se većina prema njima odnosi kao da su prljavi. Bez obzira što se HIV ne prenosi dodirom, čak 24% je doživelo da ljudi izbegavaju da ih dodirnu ako znaju da imaju HIV. Stigma se neretko i internalizuje – negativni stavovi društva se tada prihvataju kao sopstveni i zauzima se negativan odnos prema sebi.
Savremena terapija donela je sigurnost i produžila život, ali stigma i odsustvo stručne psihološke podrške i dalje predstavljaju veliki izazov. Podaci nedvosmisleno govore o potrebi za stručnjakom za mentalno zdravlje. Stigma dodatno odvaja ljude od podrške i gura u tišinu i izolaciju. Zato je važno da se psiholozi uključe u rad infektivnih klinika, i to ne kao dodatak, već kao sastavni deo tima. Tako možemo obezbediti da se uz medicinsko lečenje gradi i poverenje, podrška i bolji kvalitet života za sve koji žive sa HIV-om.